Banjole - tiha duša Istre

Banjole – tiha duša Istre

Kada nam se učinilo da smo zalutali u istraživanju Istre, da smo prošli mnoge puteve, obale i kamene gradove, tada nas je dočekala njena najljepša tajna. Ljepota koja se ne nameće, nego se otkriva polako.

Postoje mjesta koja vas osvoje pogledom, a postoje i ona koja vas osvoje tišinom. Istra pripada ovim drugim.

Ona se ne nameće. Ne podiže glas da bi bila primijećena. Strpljivo čeka da joj priđete, a tek tada počinje da otkriva svoje pravo lice.

Istra je poluostrvo koje kao da istovremeno pripada i prošlosti i budućnosti. Dok pod rukom osjećate kamen koji pamti vijekove, na njenim obalama živi savremeni svijet.

Malo je mjesta na Mediteranu gdje se istorija i budućnost susreću tako prirodno, bez želje da jedna potisne drugu.

Na njenoj zapadnoj obali Peroj i danas čuva uspomenu na davno doseljene crnogorske porodice koje su ovdje pronašle novi dom. Dvije pravoslavne crkve svjedoče da korijeni ne poznaju granice. Oni rastu tamo gdje čovjek pronađe mir, dostojanstvo i osjećaj pripadnosti.

Fažana, okrenuta prema Brijunima, ostala je vjerna moru i ribarskoj tradiciji. Iz njenog malog pristaništa pogled svakodnevno odlazi prema ostrvima koja su priroda i istorija oblikovale gotovo savršenom rukom. Brijuni nisu samo arhipelag. Oni su podsjetnik da je čovjek najveći onda kada umije da sačuva ono što mu je povjereno.

A kada se sunce počne spuštati prema pučini i kada predvečerje oboji rivu toplim nijansama, Fažana dobije sasvim drugačije lice. Negdje između šuma talasa i zvuka gitare, riječ postaje jednako važna kao more. Tada se pojavi Rade Šerbedžija. Bez velike pozornice i bez pompe, svojim stihovima o obali, moru, ljubavi i ljudima podsjeti da Mediteran nije samo prostor, nego osjećaj. U tim trenucima čini se da cijela Fažana zaćuti kako bi poezija mogla da razgovara s morem.

Rovinj izgleda kao da ga je neko naslikao između kamena i mora. Njegove uske ulice, prozori puni cvijeća i zvonik koji bdije nad gradom podsjećaju da ljepota često nastaje iz jednostavnosti.

Pula, dostojanstvena i postojana, u svojoj Areni i kamenim trgovima čuva vrijeme koje ni dva milenijuma nisu uspjela izbrisati. Muzej maslinovog ulja u Puli je živi spomenik toj zdravoj kapi ulja. Dugovječnost istrijani duguju baš ulju, maslini i vinu. Ja, da se pitam, nikada čelične bine i svjetleći LED ekrani sa koncertnom opremom tu ne bi imali mjesta. Ali ne pitam se. Koncert akustike pod zvijezdama tu je autentičan i jedinstven.

Premantura otvara vrata Kamenjaku, posljednjem velikom utočištu divlje mediteranske prirode, gdje more još uvijek govori jezikom tišine. Zvuk bubnjeva i palme nose vas u Afriku.

Ali, kao da poslije svih tih ljepota Istra želi da vam sačuva jednu priču za kraj.

Priču o Banjolama.

Malom ribarskom mjestu u kojem čovjek shvati da ljepota ne mora biti raskošna da bi bila nezaboravna. Dovoljna je jedna mirna uvala, nekoliko borova, miris soli i zvuk talasa koji strpljivo dodiruju obalu.

Uvala Centinera nije velika. Njena veličina ne mjeri se kilometrima obale, već mirom koji čovjek u njoj pronađe. More se ovdje ne razmeće svojom ljepotom. Ono je tiho, bistro i odano obali, kao da već vijekovima vodi isti razgovor sa borovima koji se nad njim nadvijaju.

Duboki hlad, kamperi, pas koji drijema, porodični ručak na terasi mobilnih kućica za cijelu porodicu – sve je taman koliko treba. Sve podsjeća da ljepota nije u raskoši, nego u osjećaju mira i pripadanja.

Čovjek ovdje brzo shvati da neka stabla nisu samo stabla. Njihovo korijenje odavno je isprepleteno sa korijenima ljudi koji su uz njih rasli, radili, stvarali i ostajali. Više od četiri decenije jedna porodica brižljivo čuva ovaj kutak obale, kao što se čuva porodično nasljeđe. Zato se ponekad učini da se ne zna gdje prestaje korijen bora, a gdje počinje korijen čovjeka. Kao da su zajedno rasli, zajedno odolijevali buri i vremenu, dokazujući da se ljubav prema jednom mjestu ne nasljeđuje riječima, nego životom.

Čovjek čuva ovo mjesto, drveće mu daje hlad, more mu daje ljepotu, a ptice daju potvrdu da je to mjesto vrijedno povjerenja prirode i njen blagoslov. U gnijezdima lastavica koje su pronašle svoj mir pod krovovima ovog prostora kao da postoji još jedan tihi znak da su Banjole posebno mjesto. Jer priroda ne bira slučajno gdje će ostaviti svoj trag.

Ponekad, kada se more sasvim umiri, iz plavetnila izroni bijela delfinica, gotovo nestvarna u svojoj ljepoti, pa opet nestane u dubini. Kao da priroda želi da sačuva poneku tajnu samo za one koji umiju da zastanu i da gledaju srcem.

Ali postoji još jedna ljepota Istre koju nećete pronaći ni na jednoj razglednici.

To su ljudi.

Posebno žene koje, dok većina gostiju još spava, već obilaze hotelske hodnike, uređuju sobe, brišu prozore, uređuju šetališta i svakoga dana iznova stvaraju osjećaj urednosti, topline i doma. Njihov rad rijetko ko primijeti, jer je najveći kompliment njihovom poslu upravo to što sve izgleda besprijekorno i prirodno.

Sljedeći put kada krenete na more, bilo gdje u svijetu, a posebno u Istru, zastanite na trenutak. Sjetite se da vaš odmor nije samo dar mora i sunca. On je satkan od hiljada vrijednih ruku koje od rane zore do kasne večeri rade da bi neko koga nikada ranije nisu sreli ponio kući lijepe uspomene.

Na kraju, kada se koferi zatvore, a putnici vrate svojim kućama, u Istri ostaju oni koji će već narednog jutra ponovo ustati prije sunca. Da pripreme novu sobu za nekoga koga još ne poznaju. Da pometu stazu kojom će neko prošetati ne razmišljajući ko ju je očistio. Da zaliju cvijeće kojem će se neko diviti. Da svojim rukama ponovo stvore osjećaj da je neko stigao na mjesto gdje je dobrodošao.

To su tihi čuvari ljepote. Njihova imena možda nećete zapamtiti, ali bez njih ne biste zapamtili ni mjesto na kojem ste ljetovali. Oni ne grade uspomene riječima, nego svojim rukama.

Zato su tu jer onaj ko treba prepoznao je čovjeka, a ne samo radnika.

Zato je Istra mnogo više od mora, hotela i razglednica. Njena najveća vrijednost nisu samo kameni gradovi, maslinici, Brijoni ili uvale koje oduzimaju dah. Njena najveća vrijednost su ljudi koji su naučili da se ljepota ne čuva velikim riječima, nego svakodnevnim radom.

I možda je baš zato Istra drugačija od svih drugih poluostrva Mediterana. U njoj prošlost nije zaboravljena, budućnost nije došla na račun prirode, a čovjek još uvijek zna da je najveće bogatstvo ostaviti iza sebe mjesto ljepšim nego što ga je zatekao.

Istra nije najglasniji dio Mediterana. Ona ne traži da joj se divite. Dovoljno joj je da jednom prošetate njenim obalama, da oslušnete kako bor razgovara s morem i kako kamen čuva vrijeme. Tada ćete shvatiti da postoje mjesta koja ne osvajaju pogled, nego čovjekovu nutrinu.

Istra nije priča o destinacijama. Ona je priča o skladu. O ljubavi čovjeka i mora, kamena i borova, rada i poštovanja, prošlosti i budućnosti. Upravo zato se iz Istre ne odlazi zauvijek. Iz nje se samo privremeno ode, a uvijek joj se vraća – kao mjestu gdje ljepota nije slučajnost, nego način života.

Do novog putopisa, do novog eseja, dobri moji – dišite more i budite zdravo.