Cordia

CORDIA

Otvori oči, Sunce, da pogledam, k'o ciganka u dlan, ko ti je slomio mladost k'o krte grane trešnje pitome

i nakalemio

mjesto tebe orahe,

zelene, teške, na slanu otporne, ne mareći pritom,

da neki kalem otpadne, a

trešnja raste iz srca, korjena,

po svome, pješke.

Ko ti je rekao

da čovjek nema smolu drveta

i da nikad nećeš biti trešnja,

da je bolje da se navikneš?

Ko svaki put uspije da te raznese na milijardu malih djelića vrelog stakla koje obrnuto teče unutar tebe i guši te dok pokušavaš da pokažeš, dokažeš, daš cijelog sebe da je moguće, rasti mimo "pravila".

Ti bi s proljeća da procvjetaš,

i mirišeš u julu, rumeniš k'o najljepša od svih,

k'o CORDIA -trešnja srca, natopiš nepca onom kog' voliš, slašću soka, ploda tek ubranog.

Ti bi da razgranaš, ozeleniš, obehraš i sve ptice pod krošnjom što pjevaju mjesecu u tvom oku, sakriješ dok se raduješ.

Okreni se, da stavim dlan

na mjesto lopatica,

ko je rezao

gdje krila rastu ali ih ljudi ne vide. Kad stablo ti protresu

da opadneš sa korom i ljuskom ti tad umireš,

vrištiš, ali niko ne čuje.

Čovjek je krošnja i korijen, prepleteno, upleteno, voljeno da bi raslo.

Nasmij se, da prepoznam,

ko te je posjekao iako još stojiš.

Ko je rekao da hoće dalje i da tvoj hlad nema njeno polje,

da tvoje grane ne mogu dohvatiti ruke

i da te ne može razumjeti više?

Ko je suša uslijed kiše

i tuča iz oblaka koja je pokidala tvoje lišće?

Koliko godina treba da se zacijeli, i koliko vremena od suze do osmijeha svaki put kad hoćeš da odeš ali nešto vraća te!?

Raširi grane, sjeti se koga da zagrliš, ko vjeruje u tebe,

i zna ko ti je nanio rane.

Zagrli,

bez zvuka i misli,

makar na trenutak

da povjeruješ u vječnost,

gdje srce nikad neće da stane.

Ako stane, vrijedilo je Sunce, vrijedilo je.