ČUVAJMO MJESTA KOJA IMAJU DUŠU JER I DANAS ONA POSTOJE

ČUVAJMO MJESTA KOJA IMAJU DUŠU JER I DANAS ONA POSTOJE

PUB "DOWNTOWN", GACKO

Kada se čovjek rodi, poslije prvog plača — koji je roditeljima i svima prisutnima najljepša muzika — kad otvori oči i počne da prepoznaje zvuke, prvo što čuje jeste pjesma. Radosna, pomiješana sa skrivenom, ona koja se kradom otkine suzom radosnicom — grlena, emotivna.

Pjesma kojoj se zahvaljujemo, jer nas je održala. Svako podneblje i svako vrijeme imaju svoj melos. Negdje se on mijenja kroz decenije, vijekove; negdje mu se nešto doda, nešto oduzme. Ali, jedno je sigurno — prava pjesma ne ostavlja nikoga ravnodušnim.Tradicija i kulturna baština su ono što se čuva.

Ako pišemo o onome što je danas aktuelno na lokalnom muzičkom „nebu“, možemo reći da svako vrijeme donosi novitete — a o ukusima se, znamo, ne raspravlja.

Ono što nam je blisko i što nas određuje, pa i u tome šta slušamo, zavisi od početaka, od odrastanja, od srastanja sa zvukom koji je osamdesetih bio poseban. Slušale su se ploče, albumi Lea Martina, Dragana Stojnića, Kemala Montena, Josipe Lisac, Jasne Zlokić… Kasnije su došle audio-kasete. Neko je slušao Nedu i Brenu, neko AC/DC, Stonse, Deep Purple, Roxette, Guns N’ Roses, Led Zeppelin, a neko Leonarda Cohena i Azru.

Žao mi je generacija koje se rađaju i odrastaju uz „nezvuk“, bez artikulisane melodije i ritma — koji je, opet, izvan svakog ritma. Skoro sve je postalo „ring“: urlik, podrig ili štucanje. U sveopštoj pomami digitalnog praćenja, komuniciranja, sviđanja, pregledanja, muziciranja, življenja — šta je muzika koja se danas plasira?„DJ domaća životinja“, „Kajsijica“, „Mrkvica“, „Blitvica“, pokoji „Karfiol“, pljuvačina, roktanje, dahtanje… pjesme kao pozivnice za regije gdje ni sami ne bi otišli trijezni nikada. Što više izmiješaš svega, to si više „in“.

Podsmijeh većine na stihove poput „Jedne noći u decembru“, „Vratio sam se, živote“, „Odiseja“ — boli na potresan način. Djeca, većina mladih danas, slušaju sve suprotno od toga. Čak i oni koji su imali u porodici od koga da nauče šta je muzika, iz nekog sebi znanog bunta vrište misleći da pjevaju.

Sve navedeno je donekle suprotno od onoga o čemu želim da pišem — a to je da još postoje, i u velikim i u malim gradovima, mjesta gdje se uz gitaru još uvijek čuje Šobićeva „Ašik Ajša“ i „Od druga do druga“, Valentino, Merlin, Čola u ponoć. Mjesta koja su još sačuvala dušu. Gdje mladi razmjenjuju prve skrivene poglede, a oni „malko“ stariji bilježe ljepšu stranu prolaznosti vremena, koja se tu manje primjećuje. To treperenje duše, krilima k’o srce mlade ptice, traži da se zapiše i zapamti.

Pub „Downtown“ u Gacku postoji već jednu deceniju. Mijenjali su se ljudi, radnici, gosti, muzičari, ali taj kutak posebnosti, sa detaljima i enterijerom koji je drugačiji, opstaje. I kad je narod odlazio, i kad je bilo malo ljudi po kafanama — pub je radio.

Onaj ko se bavi ugostiteljstvom na taj način da ne odustaje ni kad ga ubjeđuju da „nema kome“, i dalje organizuje svirke uživo. Gitara, akustika, kako kad — taj zna svoj posao. „Daj da ti se vrati“ — i vrati se. Ako ništa, generacije i starih i mladih pričaće o tom fenomenu duše paba Downtown u Gacku.

Ne prođe nijedan praznik a da studenti koji se vraćaju kući, i ne samo studenti već i svi koji dolaze izvan Gacka, ne posjete mjesto koje pamte po lijepom.

Fenomen je to što gosti znaju reći: „Idemo u pub ponekad, ali kada oni sviraju — tad idemo svaki put.“A oni su taj fenomen koji napuni kafanu i kad nema nikoga u gradu. Znam, neko će reći: „Lako je napuniti mali prostor“, ali dobri moji — šta je dvorana u kojoj je sve galama, prema malom prostoru gdje su svi kao jedna duša, gdje svi pjevaju u glas, a opet svak svakog čuje i razumije?

Dio tog fenomena su Igor Ćeha i Igor „Gliša“ Mastilo — Ćeha i Gliša — koji već devet godina dolaze u Gacko. Ljubazni, nasmijani, veseli, imaju običaj reći da su više puta u Gacku svirali, negu u svom mjestu. Došli su po preporuci, a činjenica da su nastavili dugogodišnju saradnju sa pubom govori dovoljno.

Neki odnosi, zasnovani na ljudskoj i bratskoj osnovi, traju zavazda. Takva saradnja nema grešku i vraća nadu da nije kasno. Dobro činiti znači dobro sebi i drugima.

Mnogo puta, i kad se instrumenti ugase, a cappella pjesma se čuje do kasno u noć. Ljubav ka muzici, još od školskih dana kad su ovi momci učestvovali na „Zlatni glas Srbinja“, a Mastilo osvojio nagradu, daje čovjeku snagu da se bavi ovim nimalo lakim poslom.Ali kad u Gacku dobiješ aplauz — možeš nastupati bilo gdje u svijetu. Ne zato što smo stručnjaci, nego zato što smo pomalo zatvoreni, ali kad nekog prepoznamo kao svog — tada je povjerenje da zna šta radi opravdano.

Pjesmu čine slova i riječi u stihu, sa ili bez rime. Ali pjesmi dušu daje onaj koji je izvodi — koji je obogati, izveze, oboji i dio svog bića podijeli s onim ko sluša.Ovi ljudi učine da vrijeme sporije prolazi. Bar na sat, dva, tri — vječnost postaje opipljiva. Da Šobić progovori, Čola zagrmi, a Đole natjera cure i suknje iznad koljena…

Ne oduševljavam se bez razloga, i ovo nije reklama — tim ljudima reklama ne treba. Najbolja reklama je njihova energija i riječ koju sam već pomenula, a to je duša — duša dueta i prostora.Kako drugačije objasniti goste iz Nevesinja koji baš tu dolaze svaki put kad ovi momci iz Foče sviraju?

Goran, Dragan, Nešo dolaze u pub u Gacku, iako isti muzičari nekad sviraju i u Nevesinju. Nije im teško doći, jer kažu da je tu osjećaj drugačiji i poseban.

Dobri moji,

biti čovjek nije teško. Nema teških vremena za to. Upravo ta teška vremena kristališu oko, um i srce.Pjesma je tu: kad se veselimo — pjevamo, kad je teško — pjevamo, kad padamo, kad plačemo, kad ustajemo — opet pjevamo. Kad ženimo, udajemo, krštavamo — mi pjevamo.

Duša određuje čovjeka.Nikad to ne zaboravite.I — do neke nove priče — pjevajte, dobri moji. Samo pjevajte.