IDI, ČEKA TE ŽIVOT

Idi, čeka te život

Ako ponovo kreneš na put — a krenućeš.

Prvi put negdje, u novu zemlju.

Ili po ko zna koji put, u onu istu.

Neka bude na jug.

Neka oči dišu.

Neka ruke osjećaju.

A srce… srce pusti da uzleti. Da se sjeti.

Kad ponovo putuješ — idi ka suncu.

Oboji dan plavom bojom.

Bijela nek zapjeva anđeosku pjesmu.

Bijeli hram. Svijeće.

I za one koje ne pominješ ni sebi.

Dozvoli talasima i moru da dotaknu tvoje nepce.

Neka tijelo i duša odmore.

Ti plutaj. Pjevaj naglas.

Neka čuje nebo.

Neka čuje zemlja.

I ona gdje ideš.

I tvoj neko… „tamo daleko, daleko od mora“.

Ako ponovo kreneš — budi srećan.

Budi ti.

Dok limun miriše.

Dok bijeli krin otvara krila.

Sanjaj barke preko vode.

Galije preko neba.

Sanjaj onu što ti maše iz daljine.

Kroz grane masline.

Niko ne mora da zna.

Ni drum. Ni drug.

Zašto si po povratku satkan od soli, neba i cvijeća.

Zašto ti oči gore kao plamen svijeće.

Zašto su ti dlanovi meki.

Ćutiš. Ne crveniš se.

To je samo oleandar ostavio trag na tvom licu.

A kad se vratiš — i ulica zamiriše.

Na lavandu. Na smilje. Na kadulju.

Shvatiš: putovati znači produžiti život cvjetovima.

Još jedna jesen da se pamti.

Kad sve prođe.

Kad više ne bude ljeta.

Ako jednom odeš na put — neka to bude na jug.