Ja znam, ali ti mi reci

Ja znam, ali ti mi reci

Ko je u tebi napravio grad —

osvijetljen, živ i okićen,

onako kako je nas nekada bio?

Ko sija k’o dar,

k’o da je stalno praznik —

sedmi januar,

rođendan života?

Ko je u temelj tvoje duše dirnuo

rođenjem utkano zlato, pa sad mirotoči pjesma?

Ko je u tebi podigao cvjetne bulevare,

fontane i parkove zelene,

trotoare i zidove oslikane

likovima Džonija Štulića,Šobića,

Fride, Dylana,

i flamenco plesačica?

Ko za ruku vodi dječicu,

predškolsku i radoznalu,

da ih upozna sa megastrukturom duše-tebe

i ljepotom življenja?

Ko je u tebi drvoredima jablanova i lipa

sačuvao ptice,

srebrenim prahom posuo vodopad,

njegovao kaleme

i rasadnike rijetkih biljaka i cvjetova?

Ko je u tebi — svjetlo mjesto sunca?

Ko mjesecu maše

čitajući Malog princa

i čuva ruže od mraza?

Ko je hortenziji dao ime?

Ko pčelinjom ljubicom

u košnice roj savija,

ko kap meda, ako kane na usne,

čuva — samo za tebe?

Ko je voda živa

što vatru ne gasi,

nego je razgorijeva?

Ko je u tebi uzemljenje

i zemljotres istovremeno?

Ko je pjesma

što se preoblači u poemu,

a ona u roman

koji se zove život —

i koji se nastavlja

kroz epohe i vijekove?

Koga si ućutkivao u sebi,

palio pozdravne plotune,

i bio uzaludno svjestan nemoći

da živiš bez istog?

Koga si usnio otvorenih očiju,

a žmurio da san prođe?

Protiv koga si se borio,

i na kraju — zagrlio?

Ko te čeka u tebi,

samo ponekad,

kad strah posustane,

i mrak ne zatvara

spoznanja srećne oči?

Ko te uvjeravao da ne postoji grad u čovjeku, a sa prvim sumrakom palio svjetiljke i pjevao najglasnije dok zvona zvone.

Ko te zove svojim, a da ni riječ ne kaže?

Ja znam, ali ti mi reci..