Krvotok

KRVOTOK

Što je bol življa, to je san stvarniji i nikad se pronašli nismo, da se prvo nismo izgubili.

Samo je jedna stepenica između sreće i ludila.

Kardiogram razuma.

Važno je ne zakasniti prije nego se zavjese spuste, završiti poemu o cvjetanju krvotoka,

orhideja, ruža, hortenzija, poemu o čovjeku.

Tebi koji voliš,

Tebi koji imaš oči djeteta,

Tebi sa dušom od pamuka,

Tebi koji strepi od sna,

Tebi koji se moli,

Tebi koji čekaš da se javi,

Tebi koji sanjaš,

Tebi koji si pjesma,

Tebi koji želiš da znaš,

(u koji čas će pjesma da krene i kićanke i trube).

Zapisati, da se ne zaboravi, ponekad nismo svjesni odgovora na pitanje, a ni pitanja.

Koji je tačno dan, sat, momenat, vijek, događaj bio presudan da slova postanu crvena krvna zrnca

i riječi zagospodarile čovjekom k'o limfa- saučesnik u ozdravljenju i smrti ako se poema okrene kontra onoga ko ne živi bol i ne umire život.

Dotaknuti suštinu, nutrinu, trenutak kad se ispod kože mogu napipati slova koja teku i prave brzake, vodopade, talase, plimu i oseku, poplavu i sušu, život i istrebljenje, ljubav i neprebol, testament i zavještanje.

Otvoriti ventil koji je zaptiven na stazi za dušu, napisati pomilovanje.

Kada je nebo darovalo naše biće, našom rukom, sa tapijom zaključanom u srcu onoga ko je rukovodio transfuzijom;

dvotačkom i aplauzom ili govorom na kraju.

I sve što smo više bili svjesni da bajpasa nema, pjesma kad naprsne, čovjek iskrvari i zadnjim udahom pjevajuci o ljubavi, sve jače je srastao, utapao u živo zlato koje ga je grlilo i spaljivalo istovremeno.

U strahu da skupljamo bisere sa trepavica, k'o suze ostavljenog djeteta, krvotok bi ponekad usporio.

Slova hibernirala k'o zlatni list topole u herbariumu.

Kad strah od gubitka sebe ili tebe prođe

i novi red počne, knjiga o juče i sutra je današnjeg datuma.

Valjda da bi shvatili da smo živi, ne umijemo umiriti tremor, ruke i ako prekrstimo, zavučemo u džepove, trepere glagoli, imenice, pridjevi, zarezi.

Baš kad se čini da će prestati disati, život nastavlja kucati.

Imuni sistem radi po skroz drugom principu.

Linfa nema ništa s tim, pjesma je stablo sa korijenjem koje ozeleni, procvjeta, stvori plod unutar čovjeka i rodi se stihom.

Svaki slog, početak i kraj vrišti svjetlo i pjeva mrak.

Neko je plesao sa prvim pahuljama, a neko plakao zbog sreće, jer ga je naučio kako se na ledu pleše.

Pad u ovom slučaju je bezbolan!