Mahni Rukom Da Vidim Auroru

Nisi izgubio ništa.

Ni godine, ni vrijeme, ni šansu.

Ni misao, ni riječ.

Ni onog koga voliš, ni sebe.

Ništa nisi izgubio —

samo je život tražio smisao,

ukotvljenje,

na tren ili zauvijek.

Dobio si slobodu.

Možeš otići bez javljanja,

ugasiti poznate brojeve,

odjaviti neživote iz ekrana —

nisi izgubio ništa.

Našao si odgovore.

I gdje god pođeš, gdje se zaustaviš,

pod svjetlima aurore na Aljasci,

u kristalima Sredozemlja,

u bojama Maroka,

uz čaj Gruzije,

okus makijata Toskane,

miris lavande Provanse,

gutljaj votke iz Sankt Peterburga,

u stihoslovlju Hercegovine —

vidjećeš pravog sebe.

Snaga ogoljenih

k’o kosa Samsonova,

samo ovaj put

Filistejka je ne siječe.

Ništa nisi izgubio —

kod tebe Dalila ne postoji.

Postoji svjetlo.

i ono ima ime.

Sjeti se:

na svim tim mjestima

živio si trenutak prvog poljupca,

molitvu koja traje.

Na tvom ramenu,

lagano kao pero tek rođene ptice,

dodir ruke nosi te

kroz sazvježđa i vrijeme.

Ništa ne umire,

ništa ne prolazi — samo se mijenja,

u etapama i raste.

Ni razum, ni srce,

nisi izgubio.

Zacijelio si od rana,

od izdaja, gubitaka, trauma —

šavovi su još ružičasti,

ali to su tragovi života.

Sada znaš da umiješ da živiš san,

da kreneš gdje poželiš.

Odabran si od vaseljene

da baš ti budeš nastavak,

iskra,

prvi dah što oživljava

čovjeka, biljke, pčele, svijet —

jednom jedinom riječju:

LJUBAV.

Mahni rukom aurori —

prošle noći Enkoridž je bio na nebu,

a svjetlo na zemlji.

Na jugu Evrope,

usred dana,

to čudno svjetlo disalo je —

kao ti i mahnulo rukom.