Posječena Ruža Rata

Posječena ruža rata

Majka

Sanjao sam majku prošle noći.

Govori mi:

„Idi, bježi dok još možeš,

dok zora još ima svjetla.“

Priznajem, plakao sam i molio se zori.

Sanjao sam —

i još u meni ognjem gori

i duša i pluća,

sve hropi i boli.

Sanjao sam da je živa,

zabrinuta za moje oči,

lijepa i blaga.

U studeno doba

pod nebom stojim sam.

Vjetar nosi kosti izgladnjelih pasa.

Ono malo ptica što osta da prosi

skače po asfaltu, u prašini,

bez perja —

ptići goli i bosi.

Posječene grane.

Izgorjela stabla.

Drvoredi pusti,

nestali onomad

u napola progorjeloj peći.

Inje zaspalo

u njenoj kosi

i na trepavicama blista nedostajanje.

Tumaram tunelom godina unazad,

prebiram po danima

što tuđom kletvom zvone.

Ni druga,

ni brata,

ni sreće moje —nikoga,

samo rane

što krvare

i bole.

U magnovenju čujem

bubnjeve, trube,

krik neba.

Vidim okna na podu,

staklo u koži,

crven horizont.

Zvona zvone...

Muk.

Boljeli su me zubi

u dupljama očnim.

Od praznog zagrižaja pucali,

ispadali u mraku.

Možda sam i plakao

kad se sina sjetim.

Njemu tek zubi rastu,

daleko,

i stopalima nježnim

prve korake pravi

po rosi,

na travi.

Od mraza modre kosti

i sada se tresu.

Ostao sam živ

samo vjerujući bijesu

i ljubavi čudesnoj.

Željan ruku njenih

morao sam je naći,

vidjeti,

dotaći.

Spremali su po me

i katile

i rodoljube:

da me vode na vješala

kad već iz doma

poći moram.

Prvi —

da me uplaše,

jer znaju

da poći neću sam.

Drugi —

da mi kupe grobno mjesto

i lijes za kosti majke,

da pošalju

kad ih nađu

i skupe.

Sanjao sam majku —

i opet sam k’o tad sam.

Ali negdje daleko

neko moj zna

da iza svakog mog pada u košmar,

stoji korak.

Tamo gdje san poplavi,

a majka u svitanje

maše nasmijana.