Priča o Selu Dramešina - Gacko

„Majko, blagoslovi me da budem srećan.“

„Sine, eno dubovine — pokupi prvu pčelu koja padne na kruške.

Kako uljanik raste, tako će i sreća.“

Ovako može početi još jedna priča u Hercegovini — priča o životu, marljivosti, predanosti, brizi o korijenima, rodnoj kući i grudi.

Priča o smislu života i potvrda da je sreća mala kuća, sloga i velika porodica.

Gdje počinje Dramešina?

Na visoravnima istočne Hercegovine, u opštini Gacko, leži selo koje je nekada žuborilo životom — Dramešina. Danas, prema popisu stanovništva iz 2013. godine, selo nema stalnih stanovnika.

Dramešina se nalazi na nadmorskoj visini od oko 1.221 metar. To znači: planinski vazduh, smrznute zime, kratka ljeta, a pogled koji ponekad dopire do udaljenih vrhova i do neba koje je čistije, prozračnije i plavlje nego bilo gdje drugo.

Na udaljenosti od 12 kilometara od Gacka, po knjizi Novaka Studa Mandića — koji je, slobodno možemo reći, napisao istoriju Gacka — selo je dobilo ime po grčkoj novčanici drahmi. Grci su po pretpostavci, na ovim prostorima nekada bili naseljeni.

U Dramešini su živjele porodice Bošković, Aškrabić i Babić — dvanaest do trinaest kuća, skromnih domaćinstava. Ljudi su živjeli od zemlje i stoke, a rijetko koje selo je imalo toliko konja i konjanika kao Dramešina. Kuće su bile razbacane po padinama, djeca su trčala prašnjavim stazama, a kosilo se od svitanja do mraka.

Kakva god da je muka gonila čovjeka ili selo, ove porodice su bile složne i kao jedna.

Iz svake kuće na Solunski front je otišao ratnik.

Zanimljiva je i priča, o kojoj ima malo podataka, da se ovdje šezdesetih godina prošlog vijeka ručno iskopavala ruda mangan i prenosila na konjima.

Ono što je znamenitost ovog hercegovačkog sela jeste Dramešinska pećina — tajnovita i pomalo zaboravljena, i danas čuva jezero u svojim dubinama. Ima impresivan ulaz, dvorane i prolaze u kojima se čuje kapanje vode, šuštanje zemlje i vječni dah planine. Mještani su govorili da je to bilo sklonište, ali i mjesto tišine i snage prirode.

Prije nekoliko godina PD „Volujak“ iz Gacka, zajedno sa speleolozima iz Francuske, istraživali su ovu prirodnu ljepoticu i otkrili da prelijepa planina Lebršnik iznad sela u svojoj utrobi krije podzemnu vodu koja je prozirno bistra.

Danas je selo tiho, kuće prazne u zimskom periodu, dok svakog proljeća do kasne jeseni ponovo oživi. Pejzaž, šume i pećina svjedoče o tome da ovo mjesto nije mrtvo — ono samo čeka da ga neko iznova otkrije.

Porodica Aškrabić neće otkrivati ništa novo: za njih je rodno selo smisao i misao. Vrijedni i posvećeni, sve više vremena provode u svojoj Dramešini. Odlazili su i dolazili, ali sa porodičnom kućom u Gacku nikada nisu zaboravili svoje selo. Blagota i Njega Aškrabić su pojam ljudstva i one stare žice Hercegovine: čovjek — glava, žena — kuća, temelj i krov.

Dok su roditelji bili živi, cijelo ljeto bi tu provodili u prizemnoj kući tipičnoj za selo, koja sada liči na muzej: porodične fotografije, preslica i stvari zamrznute u vremenu.

Ljubav prema selu prenijeli su i na djecu, koja rado dolaze i borave tu.

Blagota se više od trideset godina druži sa pčelama. Za taj prelijepi odnos ne može se reći da se „bavi pčelama“ — to je posebna vrsta konekcije. Sve dok je tako, ispravno je i od srca. Koliko god da je zahtjevno i ozbiljno, ništa nije teško jer je posebno.

Preko stotinu trideset pčelinjih društava ovdje ima sve: cvijet, polen, vodu, sunce, vazduh i čovjeka koji ih pazi.

Višestruko nagrađivan medaljama za kvalitet meda, ovaj domaćin je dokaz tog obostranog saveza pčela i njihovog pčelara.

Sve!

Ove godine voćnjak je pun — rodile su jabuke, kruške i šljive.

Bašta je puna prinosa, a nova kuća pored stare bijeli se kao biser.

Ako mi ne vjerujete, idite i uvjerite se. Kod koga god da dođete u Dramešini — kod domaćina ste.

Dramešina i sva naša sela su oaze za udisaj pluća, srca, oka, života.

Nezaborav do posljednjeg koraka i nastavak hoda onih poslije nas.

Zavjet onima koji su nam dušu raširili i utkali u oč̣i svilu očevida po rođenju.

Zadojeni vodom sa planine, nema ništa radosnije od pjesme.

Boškovići iz Dramešine poznati su po guslama, mladi poeta iz iste kuće i divne djevojke iz porodice Babić — anđeli crkvenog hora u Gacku.

Dramešina je utkana u gotovo sve bogomolje u Gacku, jer je kamen siga iz tog sela, kao lagan materijal, korišten pri izgradnji oltara na crkvama, ali i munare na džamiji u Gacku. Siga je još davno transportovana i do Dubrovnika.

Dobri moji, naša sela su baza, korjen i osnova svega. Nikada to ne zaboravite jer duša diše tamo gdje rodni cvijet miriše.