PRVE CIPELE ZA ŠKOLU
PRIČE
Dragica Ivanović
9/7/20252 мин читање


Samo sam naslovljenu rečenicu, uz fotografiju još jednog prostora koji više neće imati šansu u našem Gacku, htjela da podijelim, ali… slike se smjenjuju, kao na filmu. Moje prve patike za fizičko, pa cipele za svadbu, pa mamine papuče, dječije čizme, unučadima sandale.. Poslije nas, neko će na drugom mjestu kupovati obuću i bilježiti uspomene.
Ne može se sve reći jednom rečenicom, dobri moji – ne može.
Ostao je još samo natpis Bonel… uskoro će ga skinuti.
Banka dobija bitku i prioritet u vremenu i mjestu gdje su prioriteti odavno poremećeni, a kako se čini – za dalje nam cipele neće ni trebati.
Goli i bosi – u banku po kredit – i na kraju ćemo i ostati takvi.
Možda većina ljudi u našem malom, rodnom mjestu ovo i ne registruje, kao što ne primijeti da na centru, preko puta autobuske stanice, zjapi kiosk Pere bosanca, dobrog Pera, koji više nije među nama.
Tužna slika: katanac na vratima, sva stakla polomljena, napušteno i zapušteno, neprimijećeno – a za turistički info-pult dušu bi dalo.
Nijedan septembar u posljednjih 20 godina nije djecu dočekao bez nove obuće iz Borova. Iako je odavno prestalo da bude Borovo, tradicija je nalagala bar jedan par novih patika, cipela ili obuće za fizičko – baš iz te prodavnice, koja je preko 50 godina poslovala u Gacku.
Osnivač je bio češki biznismen Bata, najveći proizvođač cipela tog vremena, ali je srpski privrednik Toma Maksimović tvorac sveukupnog uspjeha kompanije, jer je od samog dolaska u kombinat znalački vodio firmu i trasirao put u progres.
Svoj najveći uspjeh Borovo je imalo u vrijeme bivše SFRJ, sedamdesetih i osamdesetih godina, zahvaljujući cipelama sopstvene proizvodnje, kao i najpoznatijem proizvodu – cipelama borosanama.
Takođe, Borovo kompanija imala je najveću trgovačku mrežu u Jugoslaviji – preko 600 prodavnica od Vardara pa do Triglava. U inostranstvo se izvozilo na milione pari obuće i guma, što je činilo značajan udio jugoslovenske privrede. Broj zaposlenih prelazio je 20.000 radnika svih struktura.
U Gacku je Borovo, kasnije sa promijenjenim imenom Bonel, poslovalo uspješno i bilo zaštitni znak ljubaznosti.
Koliko je samo godina prošlo, a da se baš tu neko sakrio od kiše, dobio kutiju koja mu je trebala, pozajmio kišobran ili čak i novac (iako je banka bila odmah pored).
Koliko se samo lijepih razgovora povelo baš tu, uz onu rečenicu: „Čekam te u Borovu.“
Danas, ljudi moji – zatvara se Bonel u Gacku. Jako tužna rečenica.
Predivne, ljubazne i plemenite radnice tog sada već zatvorenog objekta nisu se trudile da dočekaju, usluže i ispoštuju mušterije – to je bilo u njihovom genetskom kodu, upisano od rođenja.
Osmijeh, toplina, susretljivost, humanost – ličilo je na zrake sunca.
Ostaće uspomena, fotografija, lijepo sjećanje na neko ljepše vrijeme.
Šta nam donosi budućnost sa ovakvim prioritetima – ne smijem ni da mislim.
Šta čeka ljude koji ne primjećuju ovakve promjene, ili kojima su to tek sitnice i gluposti – opet ne smijem da mislim.
Možda se ipak desi čudo pa na kiosku preko puta stanice neko popravi prozore… Za dobre ideje i djela nikad nije kasno.









