Samo Vizija

Samo Vizija

Vidio sam svojim očima: ona spava i kad je budna, doziva vjetar da umiri vale.

Znak krsta sa Hilandara oko vrata i na rukama srebro iz Stambola.

Vidio sam: ona je vizionar. Ostalima djeluje čudno i zato je, pragmatičnom svijetu, pomalo na prvu nepodobna.

Plemeniti metali ne nastaju bez grubog brušenja i ne rastu u ograđenim baštama.

Njihovo svjetlo zna da zaslijepi samo gorde i sujetne.

Vidio sam: Plaši se. Strahuje da će, ako nestane malih ptica, svijet pojesti mravi.

Mrav ne zna šta je humanost, ali pomogne drugom mravu, a čovjek, kada dehumanizuje drugog čovjeka ili više ljudi, počinje da se plaši nestanka svega.

Vidio sam: bijela od nepoznatog, modra od teških riječi, ljudi bez smisla za humor i nepredviđenih događaja.

Ali opet, čudno srećna.

So na usnama med je za nevidljive rane.

Stotinu početaka i krajeva.

Na moru je; ljeto uveliko žari uvalu na Jadranu.

Jutarnji čistači terasa udišu jod iz kapljica morske vlage na stolovima, miris ruzmarina, nane i surfinija, bosioka..

Talasi umiruju krila galebova.

Neko je zovnuo nepoznato ime žene.

Vidio sam: to nije bila ona.

Samo Vizija, čije gnijezdo ostaje cijelo i kada digne jedra u oluji, a pjesma joj ostaje trag da je krilom dotaknula dušu.