Sanjao sam (te)

Sanjao sam (te)

Ne znam koji grad je bio.

Ne znam sad ni da li sam snio il' tamo stvarno noću odlazio.

Možda sam vijekovima boravio

i samo se ponekad u realan svijet vraćao.

Ne znam ni da li sam se vratio.

Grad meni nepoznat,

samo znam da ima zid, sat i stari grad.

Na zidu česma i uklesane tvoje ruke u koje teče voda, osmijeh i suze, tvoje ime.

Pijem da se probudim, ali u daljini isto vidim.

Kažeš: „Dobro je da nema kiše.“ Pišeš li? Čitaj da dišem.

Uzdah posle kog oči izdišu potpuno druge boje.

Tvoje su boju badema pretočile u med i teku niz lice,

u krošnji satne osnove, polen uspavani pretače se u zelena polja,

koja su stala u oči moje.

Ćutim, kad boje govore.

Dokle pogled stiže, raste more,

i cvjetovi bijeli bokore i gledaju u sunce.

Ipak pitam: kako to da more miriše na naše polje?

Samo se nasmiješ, glas ne čujem.

Galebovi liče na ždralove,

u blizini odjek potpetica na kamenim stepenicama,

dlanovima od limuna u lavande mi pokrivaš oči.

Dišem dok u memoriji usnulog mozga rukama berem slovo po slovo

koja rastu na stabljikama koje sad liče na ruže.

Sunce i mjesec su jedno- tvoje srce.

Pjesma iz trnja je mekša od pamuka, jastučnica za snove.

Oštar zvuk udara –

sat kula i časovnik u gradu

ne pokazuje pravo vrijeme. Smijemo se,

možda je sajdžija volio nekog u nevrijeme

i zaustavio kazaljke, ali je ostavio upute.

Krupnim slovima:

„Mehanizam sata podešen sa dušom – ono što volimo je vječno.“

Sekund, dva čitanja, dotaknuti tom vrlinom vječnosti – prestajemo disati.

Tišina koja vrišti, toliko glasna da mi se i dan po buđenju čini da je osjećam.

Zvuk jutra nepoznatog grada i svjetlo dva poznata lica

još traju u povjetarcu na vratu, pulsiranju u sljepoočnicama,

kafi pored vode, kapima soli i šećera na usnama.

Kaldrma i stope čuvaju tragove – i dalje ne znam gdje sam odlazio,

koji grad sam snio.

Vratiću se..

Ono što znam – srećan sam bio.