STO LJETA, I OPET

Sto ljeta, i opet

Ma nisi se ti rodio danas,

ti si se, Sunce, rodio u zoru, nekog mjeseca davno,

prije više od sto ljeta, i rađaš se svaki put nanovo, pomalo, kad ti ne pođe za rukom da odeš odavde i umreš.

Rađaš se i onda kad sretneš one koje si susretao i upoznavao na nekim putevima,

u smiraj Preobraženskih dana, kad miriše divlja nana i nar, na ljeto koje je bilo bez zraka, svakim talasom i svakom kapi jezerske vode u avgustu.

Rađaš se sa latima planinskih trava i u predvečerju sa prijateljima.

Rađaš se da bi drugi živjeli zbog tvog rođenja.

U nekom kraju januara kad pahulje zasipaju oči dok gledaš u nebo, u listovima bagrema i kljena,

svugdje si se pomalo rađao,

i tražio sebe u horizontima postanja i nestajanja, i vraćao se opet u zoru.

Manje umirao jer si bježao od kiše razbacanih tijela

onih što su nekad rođeni k'o ljudi netom postali grabljivice, bježao od srama, kala i huljenja, bježao od prostote i nagote, krio u grudima divlji narcis da ne ukradu i ne uvene, dok se ne rodi onaj ko zna kako taj cvijet miriše, da mu šapneš tajnu dugovječnosti.

Rađaš se u zagrljaju i utkanoj preodređenosti da sa sobom nosiš svjetlo.

Ti se nisi rodio danas, ti si se rodio davno, i to zna nebo, mjesec i sunce, i ništa više ne trebaš za sreću