VJERUJUĆEM NIKO NE MOŽE REĆI- "KASNO JE"

VJERUJUĆEM NIKO NE MOŽE REĆI- "KASNO JE"

Možda smo se otuđili, zaboravili, digitalizovano otrovali i zatvorili ili obratno, možda smo sve više skeptični, sumnjičavi, sitničavi i kritički nastrojeni, možda smo se pogubili, izgubili, i ubijeđeni

da je tamo negdje bolje, odustali od nade da je svaki pokušaj za bilo šta bespredmetan i bezrazložan, besmislen.

Ili da ovo "možda" shvatimo kao vapaj.

Možda postoje mjesta gdje nema smeća, gdje otpadne vode ne teku kojekude pa stvaraju močvaru u skoro centrima naseljenih mjesta, možda se stari oronuli objekti restauriraju, renoviraju, preoblikuju u recimo, velike dječije igraonice, zatvorene bazene, možda stvarno negdje u nekom mjestu djeca u tim bazenima imaju školu plivanja, možda su fasade na šetalištima popravljene i zaštićene, pa i ako se objekti ne koriste, zatvorenih otvora, da golubovi i druge ptice ne umiru kad zalutaju.

Možda postoje sredine i mjesta gdje je kreativnost na cijeni, a umjetnost nije skliznula u kliše osvrta modernih stručnjaka sa diplomom mega, sega, giga "trenda".

Da, podrška poduhvatu, projektu, događaju, atrakciji, kontra onog "KASNO JE", je razumljiva i apsolutno neizostavna (možda negdje).

Sve dok budemo imali otklon ka onom gdje živimo i sta živimo, a aplauz za sve što je površno i sa trenutnim rezultatom, ne možemo vjerovati u viziju, a tako malo treba da bi bilo jasno svima.

Pomozi drugom da bi pomogao sebi, pokaži ljudima dobre strane svog mjesta, regije, države, koliko god te bojkotovali, ne razumijevali, ne podržavali, prozivali kako hoće, omalovažavali, ti vjeruj i radi, za sve.

Ne očekuj da to neko sam uradi, pomozi da bi pomogao sebi.

Zarazi ljude ljubavlju i gledaj kako raste.

Pokaži da ti je stalo do tek rođenih i da te nije briga za sve.

Možda nam je dosta nas samih, kad već druge ne možemo "preusmjeriti" da povjeruju da nije sve lično bitnije od opšteg i da tradiciju, baštinu, običaje, ne može niko prisvojiti, kupiti, baciti, prodati ni otkupiti.

Možda smo zaboravili šta je smisao u rečenici Patrijarha Pavla "BUDIMO LJUDI".

Podigni glavu, progledaj srcem, osjeti očima, slušaj dušom, ako ima bar jedna mrva ljudskosti u tebi, znaćeš. Nikad ne reci "kasno je", jer nije, i nikad ne izdaj vizionara. Taj zna kao Anton Gaudi u Barceloni šta su kuće i šta je zemlja,

kako se vjeruje u snove i gradi vizija.

Taj još ima srce i vjerovali ili ne, ono kuca za lijepu stranu Hercegovine.

Vjeruj zbog onih koji su te rodili, i zbog onih koji će se roditi, ne daj ni jedan grumena zemlje ni komad svog neba, u suprotnom si izdao sebe.

Da Gacko ima šansu da ostane i opstane kao prepoznatljiva sredina po onom što je autohtono i posebno, kažu ljudi iz cijelog svijeta koji dolaze ovdje. Dolaze da borave, probaju našu hranu, kupaju se na jezeru Klinje, Desivoje kod Gacka, virovima ispod Lipnika, viru na Zalomci, da hodaju iz Dramešine preko pleća, napiju se vode na izvoru DOBRA VODA, svrate da prespavaju u Laništima, pa dalje ka Kuku na feratu ili Zelengoru da probaju borovnice. Koji dan provedu u kamp "Mountain kamp Izgori", da dišu i da se okrijepe domaćinskom iz Avtovca, pa kod Benge u "KAMP VOLUJAK" na kupanje.

Čemernu u sumrak, kada se sunce povuče i svaku list na stablima smiri, usnit' ispod zvijezda, pa zorom kod Milenije u selo Vrba u povratku na cicvaru.

A gdje nam je Desivoje i kuće na jezeru, Jasenik i domaćinstvo braće Rebić, kupanje na Klinju po suncu i mjesecu.

Kada pogledamo sa Znadarice iznad planine Ivice u daljini vidimo more, isto kao i sa Mjedene glave iznad Kokorine i čitave površi.

Kuća Juga Šukovića u Cernici, Zborna gomila i veličanstveni pogled sa Gata.

Sve mi se čini ko da se čuje pjesma:

"Od Kazanaca do Cernice sve pjevaju lastavice, a sa Gata soko sivi kad poleti srce živi".

Našu tradiciju, kulturu, etno pjesmu, kolo, kada opisujemo strancima nerijetko žele probat' da igraju

I to je samo mali dio...

Ovih dana, francuzi i talijani sa malim sportskim automobilima, pa poljaci i česi, mađari, hrvati, slovenci, kinezi, nijemci,

Presrećni, oduševljeni, puni utisaka.

Ljudi odmore i naspavaju se. Nije mali broj posjetilaca sa juga, iz Dubrovnika, Splita, Paga, Trpnja, Trebinja. U bijegu od vrućeg ljeta spas traže na preko 1000 m.n.v., još kad vide kakva je domaća hrana ostanu bez riječi.

Nedavno je jedan čovjek iz Slovenije pitao: Zašto ćutite o ovom gledajući domaći hljeb i kajmak sa škipa..

Ne znam brate, zanijemili, obezriječili.

Znaju žene iz udruženja koje ne daju da se zaboravi gatački kajmak, koje zaslužuju veliko hvala!

Čovjek se zapita šta je to sa nama!?

Bog nam je dao sve, a mi šta radimo- čekamo da drugi uradi nešto umjesto nas i puštamo da vrijeme prolazi uzalud ili pokušamo na sav glas reći da nije kasno.

U Danićima ko je bio zna o čemu pričam.

Beskrajno hvala gospođi Gordani Radovanović i divnoj Milici Kovačević - Slow Food Trebinje ( koja je sa povredom noge došla da kaže koju riječ na oduševljenje svih i održi datu riječ što je za svako poštovanje).

Dragim kolegicama iz TORS-a Ani Lakić i Jeki na podršci i veliko hvala profesoru Dragu Cvijanoviću kao i kolegama iz Tuzle.

Dobri moji, do neke nove, veselije priče, ostajte zdravo i nikad ne zaboraviti da se čovjek drži za riječi da je njegov obraz odraz onoga koga će podići, vaspitati ili kome će pomoći da bi Bog pomogao njemu.