Znaš li koga ružo

ZNAŠ LI KOGA RUŽO

Čekaće te, k'o u pjesmi,

ali ovo je skroz drugačije,

jer čekanje vam je zajedničko,

i ovo nije pjesma, ovo je čekanje sebe, tebe, mene; znaš li koga?

Kad niko ne bude čekao

ni nju, ni tebe, i ne bude pitao, kako si, da li si stigao s puta, kakvi svjetovi postoje izvan ovog; čekaće te ona, krijući.

Čekaće, i ako te put odvede

u daljine, gdje nije stopa nikad kročila, na otvorena mora i lednike Artika, gdje ćeš Auroru slikati očima i poslati joj kad zažmuriš, u sebi ponavljajuć: "NISAM SAM".

Ako se odmetneš u nomade

i zaljubiš u crnokosu gruzijku sa šarenim resama na nošnji koja podsjeća na ćilime i "bičajlije", koje su bake tkale noću na razboju i "stanu" za vunene prostirke i pokrivače.

Ako te povede u svoje pleme, ako želi sve

ili te ostavi, čekaće te.

Sa pticama za koje ne postoji granica iznad Beringovog mora, znaš li koliko traje let sa tog dalekog sjevera do Soluna ili Sankt Peterburga?

Dani i dani suza, dok krila ne izrastu.

I kad kreneš dalje u tundre, tajge i pustinje, kad ti usne ispucaju od vatre, bez vode, hrane i kad te čekanje odvede na izvor, odraz na vodi nije tvoj, nego onoga koga čekaš.

Mrva hljeba, galeba krik,

dok očima upijaš najljepše pejzaže plačući, i da ne primijetiš jer se bljeska svjetla prelomila na oku ptice, poznat lik.

Znaš, čekaće te i ako zna da je kasno i rano u isti mah, uzalud i vapijuće, nemoguće i svemoguće, kontra tebe, sebe, kontra čekanja.

Kao pomilovanje, oprost za čekanje, kao lijek i zavjetovanje.

I ako vrijeme nije za čekanje i kad čekati ne smije, čekaće te.

Sve golgote i tamnice, i sve ljepote ovog svijeta, za jedno čekanje tebe i nje, pjesme koja zna kolika je snaga tvoje duše i kako je moguće biti sretan samo zbog čekanja.

U šest je zvonilo za večernju molitvu.

Završiti čekanje k'o pjesmu nije moguće jer cio si život čekao nekoga, i pisati čekanje, znači disati, voljeti.

Čitati čekanje je ko život, nada, vjera i ljubav.

Znaš li koga čekaš ružo? Onog ko te čeka?